Godina je 1907. Novi kraljev dvor, današnja zgrada Predsedništva Srbije, tek će se graditi, Stari dvor – Skupština grada Beograda, postoji, ali manja i nešto drugačija nego danas, a nasred poljane od više hektara polaže se kamen-temeljac Narodne skupštine Srbije. Mesto tako važnoj građevini određeno je u batal-džamijskom kraju, u blizini groblja na Tašmajdanu i pijace stareži na Fišegdžijskoj čaršiji. Arhitekt i polemičar Dimitrije T. Leko brinuo se kako će potom biti “razviće” čitave okoline i kako će izgledati “žiža u koju celo srpstvo žudno upire poglede svoje”, to “središte srpske svesti, srpskog rodoljublja, srpskoga ponosa” kad se rađa u susedstvu vignjišta (kovačnica) i svog drugog “čuda i vašara”. Za prijatan tip i individualnu lepotu grada, smatrao je Leko, ponajmanje je važna prosta geometrija ulica, a ponajviše postojana uređenost trgova zatvorenih uglednim građevinama, parkova i svakolikih drugih “postrojenja” u gradskim blokovima.
Reprezentativnim javnim građevinama, uz poznavanje arhitektonskog jezika, ne iskazuju se samo materijalni i duhovni dometi društva, već i poštovanje prema državnoj zajednici, poretku i zakonitosti, te podastiru obrasci ukusa, doživljaja i mišljenja, i na taj način oblikuje kulturni pejsaž.
Bezmalo vek i četvrt kasnije, čini se da je preteča Bulevara kralja Aleksandra – stara marljiva Fišeklija, pružala više razloga nacionalnom ponosu. Oko Doma Narodne skupštine, oko Predsedništva i Skupštine grada vije se dim sa ognjišta i noću škilje lampe u čadorima. Sviraju tu zurle i daire, pucale su prangije i topovske petarde kao udarci čekića u ogromni nakovanj, a tukao je s visoka i nevidljivi top kao po sili gneva božjeg.
Rastvorilo se potom logorište u panađur pod geslom “Ne damo Srbiju”, jer čuda i vašara nikad dosta, a evo i divljeg parkinga uz najnoviju formaciju šatri 10+10+4 spram foruma Skupštine s jednom obzirnom flankom poljskih toaleta. Težište simboličkih, estetskih i protokolarnih značenja, dični prostor reprezentacije srpske države i njenih najviših institucija, vremeplovno se vratio u pretfišeklijsku prošlost, u doba karavana i logorskih vojnih opsada duž Carigradske džade.
Ruženje upravnog središta Srbije nije novo. Pod pretnjom nekog od brojnih opozicionih protesta, Predsedništvo je još pre nekoliko godina opasano priručnom metalnom ogradom. Kada je na tu privremenost navučena cerada s trobojkom i grbovima, potvrdilo se da je stvar trajna, pa umesto da se zgrada “u koju celo srpstvo žudno upire poglede svoje” ka narodu otvori, ona se skutrila i u sebe povukla. Nije čudo, jer su od prve pojave rashladnih uređaja, u njenu fasadu bodimice ubijani tiplovi i kačile se spoljašne jedinice, kako je kojoj visokoj kancelariji bilo vruće. Susedni Stari dvor je doživeo to isto, s tim što su se na ulicu, pa uvis do balustrirane ograde parka, iz podrumskih prostorija izvukli i nemaskirani limeni klepeži ventilacionih cevi, sasvim u skladu sa estetikom obližnjih kontejnera za đubre. Za divot-razglednice iz prestoničkog centra fotograf se mora dobro odaljiti ili sve valjano retuširati.
U očekivanju velikog studenskog skupa 15. marta, uzdrmana vlast je odlučila da se samoopkoli režiranim protestom i dodatno utvrdi parastudentskim, paravojnim, to jest paradržavnim logorom. Sve je obavljeno po poznatom obrascu urbanističkog i drugog bezakonja, deregulacije, raščaravanja i preziranja centra Beograda, a u inat izmišljenoj aveti Kruga dvojke. Montažna ograda je razvučena po čitavom perimetru nekadašnjeg Dvorskog parka, čija je bašta svojevremeno upoređivana sa onom u Hempton kortu. Nekadašnja oaza učtivosti i galantnosti, dvorske koreografije i manira, gde konfiguracija zelenila još odslikava standard senzibilnosti i profinjenosti dvorske bašte, nagrđena je svojom antitezom.
Živeće još dugo nadrealne slike Spomenika prirode „Pionirski park”, koji je, kao palisadom, tada dodatno fortifikovan traktorima, uz obnoć iskopan plitak opkop sučelice Skupštine. Građanima je otet ritam dana, mogućnost slobodnog kretanja, pogleda, susreta, povratka kući istim putem, a živom svetu stanište. Park je deklasiran šarenim gustišom kupolastih kamping šatora, ubrzo popunjen i bogatijim šatrama za događaje i proslave, kao i svadbenim paviljonima, pa i vojnim šatorima i čadorima po tipu azijskih pagoda.
Stihija vašarske proizvoljnosti bacila je u blato umešnost planiranja, u ovom slučaju tzv. kastrametacije – organizovanja logora pred utvrđenjima ili gradovima pod opsadom. Paradržavni logor je dobio približno pravilan oblik, ali ne i osmišljene pravce, niti pažljivo određene pozicije za komandu i stražu, mesta za odlaganje otpada i skladišta, već staze, budžake, ćorsokake i ad hoc ulaze. U odsustvu reda, higijene i pospremanja, brzo je zabrložen, pa je sve zaličilo na demonstraciju sile kroz ruglo i na ono što učini Nestbeschmutzer – kad zapogani vlastito gnezdo. U zaigranosti koreografije protesta i logorske scenografije izgubio se čak i osnovni red koji vlada u izbegličkim i izletničkim kampovima, kamoli pod cirkuskim šatrama, a javni prostor je prisvojen bez plana, bez forme, kamoli javnosti – u duhu tribalizacije i produženog ritualnog derogiranja grada, dabome i svakodnevice gradskog života. Jedan predurbani oblik ljudskog staništa – šatorsko naselje, okupiralo je najdelikatnije reprezentativno središte urbanog Beograda.
A pritom i ovo. Protestno logorovanje pred institucijama ima posla s državom kao metom ali ne i kao pokroviteljem, pa je zdravom razumu teško da razabere odluku vlasti da tobož uzaludno demonstrira i sebe samu blokira. Te da se, uz sav monopol na nasilje, koji se shvata kao prerogativ moderne države uopšte, prenemaže u svojoj ugroženosti, pa se utvrđuje i logorom kao privatnim obručem odbrane. Ili je reč o preotimanju uobičajenog prostora opozicionih manifestacija koje ovde dobijaju posebnu snagu? O prkosu ili nemoći vladajuće politike, o namernoj proizvodnji nesigurnosti i straha, o kampu plaćenika bez stranačkih obeležja, o paravojnom obezbeđivanju državnih zgrada, o mogućoj poljskoj bolnici u slučaju… ? No, kako bilo, postavljanje logora u administrativnom središtu države verovatno je bizarni prvenac samoblokiranja državnih institucija uopšte. Potreban je ozbiljan napor mašte da se zamisle divlji šatorski tabori ispred Jelisejske palate, Palate Kvirinale ili zgrade Rajhstaga gde zaseda Bundestag. Stvari ipak dolaze na svoje kad se sravne s dubinom i slojevitošću okupiranja i rastakanja ovdašnjih državnih ustanova, ali je samopkoljavanje logorom od svih načina besumnje najuvrnutiji izraz despotski izobličenog samodržavlja.
Nečitljiv i neprijateljski, logor je suprotnost, a kroz istoriju i svakakva pretnja otvorenosti, sigurnosti i normalnom poretku grada. Tu vlada oksimoron trajne privremenosti: ne šeta se, već dežura, sprema se na bitku ili čeka sudbonosni čas. Jednodušnost logora je svagda na probi, pa i najmanji šušanj poziva na oprez, slučajni prolaznici su neprijatelji, svi sagovornici moguće uhode. Nasuprot građana – političkih subjekata, koji pitaju, biraju, menjaju i nešto hoće, tu su borci ili taoci što nešto moraju i ništa se ne pitaju, tek svojim telima čuvaju postojeće stanje, zauzimaju prostor, nekog i nešto brane.
Logor je zapravo, razjašnjava Agamben, rezultat izvanrednog i opsadnog stanja, te „prostor koji se otvara kad izvanredno stanje počinje da postaje pravilo.” Kako je zakon u takvom stanju suspendovan, u logoru je, kao u zoni apsolutne neodređenosti, sve moguće. A ovde je pravilo, kao što je poznato, vladanje na način vanrednog i opsadnog stanja u čitavom društvu, u stalnom očekivanju i opetovanju pseudoizbora, produbljivanjem podela, zastrašivanjem i laganjem, populizmom, gaslajtingom, falsifikatima, emocionalnim i drugim manipulacijama. U poslednje vreme, međutim, uz pomoć i gotovo svakodnevnog bestidnog klevetanja opozicije, građana, tužilaca i sudija — „antidržavnih elemenata”, učitelja, đaka i nastavnika, pa i brutalnog nasilja i prebijanja „plaćenika” i „terorista” — studenata.
Nagrđena i ponižena država u opsadnom stanju dobila je svoju sliku i priliku u strogom centru Beograda. Ali takođe i još jedan oprostoreni dokaz Agambenovih zaključaka da je logor, a ne grad, prototip moderne politike, u kojoj su ljudi sirov biološki materijal upravljanja, što čitava društva čini arenom regulacije, prisile i prismotre, indukovanih podela, bezakonja i normalizovanog nasilja. Posezanje za logorom, međutim, uvek je bilo samo predznak završne faze vladanja svakojakih, a tako i ovdašnjih „biopolitičara”. Ali oprez! Tek tad nastupa najopasniji režim bespoštednog nadzora i krajnje kontrole misli, reči, kretanja, pogleda, hoda, pa i prisustva… u grču biopolitike da sve subjekte kontrole pretvori u lojalna tela ili HR — „ljudski resurs”.
© 2025 Slobodan Giša Bogunović
Radar, 61, 8. 5. 2025.