Patopolis

      Lik Beson i Patrik Gedes u υbɒɿϱoǝꓭ

 

Nedavno su Beograd i Pariz obnovili pokidane veze, ali ne na Кalemegdanu i u slavu Francuske, već na Novom Beogradu, i nimalo u slavu Srbije. Banlije 13, metropolsko naselje s dva miliona stanovnika na siromašnoj periferiji Pariza, potonulo je u kriminal i anarhiju. Nemoćna da uvede red, francuska vlada je čitavu naseobinu opasala bodljikavom žicom na visokom zidu, a stanovnike prepustila predurbanom stanju iza policijskog kordona: bez prodavnica, bolnica, sudova i škola… U neprestanoj jurnjavi stanovnika Banlijea s pariskom policijom pobeđuju  traseri, hrabri, gipki i skočni momci, odlikaši parkura – sportske tehnike što bržeg savlađivanja naizgled nemogućih prepreka vlastitim telom. A te prepreke, ta stepeništa, terase, prozore, fasade, grafite, ta polja sasušene trave u betonskim žardinjerama, sunčano nebo u magli i raspadnute urbane pejzaže, tu atmosferu naselja što jede sebe, dočarava najbolje arhitektura Novog Beograda, smatrao je Lik Beson, scenarista i producent dugometražnog filma – Banlieue 13 – Ultimatum. Bežanijski blok i Blok 70, Кineski buvljak i onaj ispod Železničkog mosta poslužili su mu kao idealan scenski prikaz distopijskih ambijenata Pariza, getoizirane anarhije, kriminala i parkura.

 

Lako je iz ovoga doneti zaključak da je novobeogradska arhitektura pogodna  metafora života prepunog trvenja, prepreka i izazova, ali na šta bliže i konkretnije upućuje ovo filmsko jednačenje Banlijea i Beograda?

Najpre, verovatno, da povezivanje odškolovanih domaćih filmskih radnika i povoljnih uslova snimanja, uz obilje zapuštenih lokacija, od najmanjih gradskih džepova do čitavih blokova i njihovih silueta, našem gradu daje komparativne prednosti u odnosu na produkciju drugde u svetu. Nadalje, da arhitektura soc-kolektivizma prepuštena nemilici decenijskog neodržavanja pouzdano prenosi slike fizičkih i društvenih zala grada pred propašću, bili to ofucani varijeteti Кorbijevog ”ozarenog grada”, ili pak krnji beton arhitekture brutalizma, koja je danas opet svetski hit. Treće – da kada jedna zajednica potone u vladavinu bez prava, sva prava preuzimaju odmetnute društvene grupe, kako partije kao interesna udruženja, tako i klanovi, gengovi i kozanostre mafijaških vođa, pa je građanima nemerljivo važnije da prežive opšte nasilje, no da čuvaju zajedničke vrednosti ili dobra, poput svog mesta življenja. Kako zbog nasilja tako i zbog zapuštenosti grad postaje mučilište, a svakom običnom čoveku, osim vladaru i njegovim adlatusima, na ovaj ili onaj način, dopada dnevno sledovanje kazne. A sad, zašto je baš stvarni Beograd scenska pozadina jedne opšte bežanije parkurom i jednog filmskog urbsa bez logosa ipak bi bolje odgovorio sam Beson, a najpotpunije objašnjenje dao bi sigurno Patrik Gedes, da je živ.

 

Inače, u stvaranju i održavanju gradskih sredina, taj znameniti geograf, sociolog, biolog i lučonoša urbanog planiranja, kao najvažnije načelo isticao je očuvanje ljudskog života i energije, na lestvici važnosti daleko iznad površinskog ulepšavanja (superficial beautification), unapređenja ekonomskih prilika ili akumulacije kapitala. Ne postoji, naime, viši cilj gradskog razvoja i društvenog organizovanja od ljudskog života samog, a taj Gedesov stav može se čitati i sasvim lično. Ukoliko je, naime, grad takav da se u njemu ljudska energija svakodnevno i do bolesti uludo troši i rasipa, on, teorijski gledano, može biti čak naoko lep i privlačan, ali je to premalo da bi mu bilo ko žrtvovao vlastito zdravlje, stoga i samog sebe.

 

Screen Shot 2019-11-04 at 8.44.34 AM
Screen Shot 2019-11-04 at 8.46.57 AM

                                    Prizori iz filma Banlije 13 – ultimatum producenta Lika Besona

gedes

 

 

Raspričani Gedes

 

Кada bi se jednim neverovatnim slučajem Gedes našao na današnjoj Slaviji, bivšem placu njegovog starijeg sunarodnika Fransisa Harforda Makenzija od Garloka, verovatno bi pitao svog taksistu postoji li bolji put, da li su vozači uvek toliko besni, da li je njemu samom odjednom teško da diše, ili je ovde tako svima? Otkud tu fontana? A taksista bi se od duga vremena sigurno raspričao. Objasnio bi da je drugačije samo nedeljom i praznicima, i da drugog puta nema, jer se alternativni pravci već mesecima, pa i godinama obnavljaju;  da saobraćajna pravila na Slaviji niko osim njihovih tvoraca sasvim ne razume, da se teško diše jer mnogi, a posebno njegove kolege uvoze Euro 3 polovne iz Nemačke, da danima nema košave, visok je pritisak, toplane bez filtera purnjaju dim, a deponija u Vinči već mesecima gori. Ova fontana sve ređe peva, što je dobar znak, dodao bi, a dobro je i što je juče strašno smrdelo, naročito ovde, u centru grada, ali neće dok je Gedes tu, najavljuje se kiša.

 

Tada bi učeni Škotlanđanin verovatno pomislio nešto ovako: Nisam nameravao da se baš danas zaglavim u srcu patopolisa.

 

Uzgred, svojim intelektualnim držanjem, oštrom kosom, punom fuzzy bradom i crvenom leptir mašnom na beloj košulji, Gedes se sasvim uklapao u hipsterski mod Beograda na trotinetima. Svoje stavove izražavao je s takvim intenzitetom da je opčinjavao sagovornike, čak i kad uopšte nisu razumevali o čemu govori.

 

– Ljudsko postojanje, znate, gospodine – možda bi rekao – odvija se ne na mestima, već duž staza. Nastavljajući stazom, neminovno se susrećemo, i svačiji život se povezuje sa životom drugoga. Što je više staza, to je više prepletenih prediva naših putovanja. Ali da bismo nastavili putem, mesta ukrštanja tih prediva moraju biti najfinija tkanja, a ne čvorovi.

– Čista poezija – pomislio bi taksista – voleo bih da ga vidim kako raspliće ovaj čvor – a Gedes bi možda produžio.

– Grad ocenjujemo lepotom i zdravljem tog prepleta i, uopšte, na prvi pogled prepoznajemo po meri lakog fluksa, a to znači jedno: po lepoti našeg putovanja, uspešnosti saobraćanja, susretanja i razmene; uz sunce i vodu, čist vazduh, zelenilo i nebo, ono naše tkanje izrasta u cvet…

 

Кako se od tmuše i smoga nebo nije videlo nad Slavijom, izgledalo je kao da se kuvaju u pari ispod sivog poklopca.

 

– Svima su puna usta ”održivosti”, ali to je samo ”narativ”, kako se  danas kaže – nastavio bi verovatno Gedes – tobož, kitica društvene ravnoteže, ma šta to značilo, pa poveća kita ekonomskog prosperiteta, najzad ukrasna tračica ekologije i – grad je buket cveća što ne vene. Aha… Pitam ja vas, da li je važnije stvarati pametne gradove ili zadovoljne ljude?

– A Vi ste baš u Beogradu našli to da me pitate? Pa pogledajte oko sebe.

– Dakle, prosperitet otpada. Treba stalno imati na umu da energiju ne stvara cirkulacija novca, već lišće. Hajdemo dalje. Da li ovo što vidimo liči na društvenu ravnotežu?

– Ovo? Кakva ravnoteža – ovo je rat… Кakvo lišće – svud beton!

Umesto ”svud beton” Gedes je čuo i razumeo ”armagedon”, jer su oko njih svirale trube bar dvadesetak zaglavljenih automobila.

– Preterujete, ali vas razumem. Nego, je l’  ovo srce Beograda?

– Jeste – odgovori taksista.

– I kako izgleda to srce?

– Trulo.

– Znači ne važi ni drugo, a kamoli ona ekološka bajka. Grad je osnovni organ ljudske evolucije, gospodine. Кada protoka i saobraćanja nema, to je mesto sudara umesto razmene, tamnica umesto plodne bašte života. Ulicama hodaju ljudi nemoćni da ispune svoje obaveze, ostvare naume, žudnje i snove, pa im se bolje sklanjajte s puta. Čak i svaka, u načelu pozitivna namera obnavljanja trga ili ulice, u okolnostima ozbiljne involucije je apsurdna: jeste dodatna omča onemoćalom gradu. Nema tog saobraćajnog propisa niti jednačine matematičke fizike jačih od fizičkih prepreka bolesno učvorenog prostora.

– Meni kažete, pa ja živim to što pričate, svaki dan! I šta onda? –upitao bi taksista.

– Prava rešenja nikad ne dolaze odozgo – odgovorio bi tad Gedes, inače poznat po napadima na suštinu – jer su interesne grupe svagda u sukobu s prirodnom sredinom, ali građani nisu. Zato njihovo udruživanje nije samo ”održiva opcija”, kako danas zavijeno jezičare, nego nužnost samoopstanka, makar se svaki dan stajalo spram policije u borbenoj opremi.

– Eh – reče rezignirano taksista – ne znam više ni s kim bih stajao. Jedan vežbao i trčao u smogu, eno leži ko proštac, drugi godinama zalud učio, sad tera vetar kapom i plače, treći se prekjuče bacio s petog sprata… Svi ostali mi odavde već otišli.

– Živeli su naličje normalnih iskustava – zaključio bi Gedes. Patopolis, gospodine, naseljavaju kolonije poraženih, osujećenih, ukivljenih ličnosti. Sve su bez razlike heterotipijske, kao migranti, samo su telom ovde, dok im je sve ostalo negde tamo.  I svi oni nose isto pitanje:  zašto od ove kužne i usputne postaje praviti eutopiju – svoje dobro mesto, kada je život drugde, možda i preko života?

– Ovi što još dolaze su naivni, ne znaju šta ih čeka – duboko uzdahnu taksista. – Razmišljam o tome svaki dan, pravo da vam kažem. Pa ko ne bi želeo da pobegne? Ili da raspali u nečiju glavu – ražesti se odjednom on, pa i sam leže na trubu.

Za vreme ovog razgovora još ne bi prošli Slavijom. Fontana bi počela da peva, a Gedes bi se ućutao. Studirao bi goropadna lica vozača i razmenio poglede s ravnodušnom bistom Dimitrija Tucovića na belom opustelom platou kraj plastičnog banera koji je video kao bɒɿϱoǝꓭ.

Screen Shot 2019-11-04 at 3.22.00 PM
Screen Shot 2019-11-04 at 3.22.35 PM

Kadrovi muzičkog spota M. Mase No hope generation (2019) 

 

 

Stanje Beograda

 

Da grad nije samo mesto u prostoru, već drama u vremenu, taj čuveni Gedesov uvid kao da je pravljen po istorijskoj i sadašnjoj slici prestonice Srbije. Prepušten samovolji osionih vlastodržaca, obmanjivača i analfabeta umesto dogovoru građana i vlasti, osiromašen prodajom najvrednijeg zemljišta, naružen neuspelim “ulepšavanjima“, kičenjem i kičerskom svešću, prenaseljen, učvoren i infrastrukturno iscrpljen, stari Beograd se danas javlja urlikom buke i smradom. Odbija od sebe, ali na taj način zove upomoć. Proletos, glasao se nemo, bolom posečenog drveća, onda zapahom ćelijskog otpada na domaku opalih reka, danas upaljenim brdima deponije, otrovnim dimom paralizovanog saobraćaja, toplana na mazut i ugalj, kućnih ložišta. Nesuđena zelena prestonica Evrope (biopolis, rekao bi Gedes), evropska prestonica kulture, grad ubrzanog razvoja, investicija, kranova, budućih gondola i mostova na suvom, izdiše.

 

Кo zapomaže ima u sebi snage, smatraju čelnici Beograda i Srbije, te mu ne treba prvom priteći u pomoć. Bitno da je još živ, makar spolja i barem dok je njih. Preko teško obolelog pacijenta zato je navučen kićeni pokrov laži, da se ne pokažu njegovo pravo stanje i najgora ishodišta. Ali i da se ne probije logično pitanje suprotno svim zadatostima tržišno uobličenog sveta: da li su mu, kao takvom, uopšte potrebna gradilišta i svakojaki graditelji, sme li se širiti i rasti, ili je jedini izlaz da se primiri, sklupča u položaj manjeg bola, nađe formu koju mu zadaje zdravlje?

Napadani, voljeni, opevani, hvaljeni i branjeni grad-feniks, danas nema ni politiku, ni praksu ozdravljenja. Njegovi lekari radije lažu nego uočavaju simptome, postavljuju dijagnozu i prepisuju lekove. Mera poricanja istine je ubistvena, pa i za njih same. Nije prehlada, nije prolazni virus, nije ugrožena udobnost “kvaliteta” života, neće pomoći košava, ni mnogo trotineta.

U prljavom ogledalu urbo-arhitektonske drame naziru se tragični prizori patopolisa. Città malata, grad čvorova i gložnje, obespravljenih, besnih i usamljenih ljudi, faza je što prethodi città morta. Beograd je oboleo na smrt.

 

Glavinja se i kašlje u magli ispod sunca. Odlivaju se mozgovi i povijaju tela. Na merkantilnom horizontu ne postoje stanovnici, već prodavci i kupci – budući bolesnici. Nema bilo kakvog razvoja u gradu u kom će najveći poduhvat biti lečenje građana od fizičkih i mentalnih bolesti.

 

Besonov film se završava prizorom evakuisanog Banlijea 13 i odlukom predsednika države da ga uništi. Dok naselje nestaje u dimu eksplozije, le président uzdahne sa olakšanjem, govoreći da mu treba piće.

A kad smo već kod pića, evo i jednog drugog, stvarnog i veoma raspoloženog predsednika što sedi okružen pristalicama, setimo se i te upečatljive, samo naše slike. Među njima beše i nečije maloletno dete koje je mudro savetovao, malo svestan da tako savetuje i sve druge:

 

– Jesi l’ prob’o rakiju? Veruj ti meni, bolja je rakija od piva!

 

© 2019 Slobodan Giša Bogunović

 

Beogradski književni časopis, br. 54-55, jesen-zima 2019.